U okviru izložbe „Tijelo i teritorij: umjetnost i granice u Austriji danas”, istraživačica Petra Belc Krnjaić održava predavanje „Je li ovo uopće film?“ o paralelama u eksperimentalnom filmskom radu austrijske umjetnice VALIE EXPORT i hrvatskog redatelja Mihovila Pansinija s podnaslovom „Prošireni film kao kino-akcija: višeslojnost geste u novomedijskoj umjetnosti celuloida”. Predavanje je popraćeno projekcijama naslova dvoje autora, a proizašlo je iz kustoskog istraživanja provedenog u sklopu projekta Utopijske disonance II u organizaciji Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII). UIII institucionalno podupire zaklada Kultura nova.
Q&A uz moderaciju Sonje Leboš (UIII).
Program:
VALIE EXPORT (26′)
Selbstportrait mit Kopf / Autoportret s glavom, 1967., 4′
Unterbrochene Linie / Prekinuta linija, 1971.-1972., 6′
Raumsehen und Raumhören / Prostor-Gledanje, Prostor-Slušanje, 1973.-1974, 6′
Adjungierte Dislokationen/ Spojene dislokacije, 1973., 10′
Mihovil Pansini (26′)
Piove, 1959., 6′
Scusa Signorina, 196.3, 5′
K3 ili čisto nebo bez oblaka/ K3 oder der wolkenlose Himmel, 1963., 3′
Dvorište/Der Hof, 1963., 12′
O izlaganju: „Nije film medij pomoću kojeg se autor mora izraziti. Još ga uvijek nismo potpuno oslobodili”, rekao je Mihovil Pansini 1963. godine na savjetovanju o eksperimentalnom filmu u zagrebačkom SC-u, teoretizirajući antifilm svojim radovima Scusa Signorina, Dvorište i K3 ili čisto nebo bez oblaka (1963). Deset godina kasnije austrijska umjetnica VALIE EXPORT snima svoj teorijski film Adjungierte Dislokationen (1973), čija forma kao da se temelji na predlošku iznesenom u Knjizi GEFF-a (1963/67), ulazeći tako i u nehotičan dijalog s Pansinijevim idejama o primjeni filmske tehnologije u znanstveno-istraživačkom kontekstu. Kamera ovdje više nije sredstvo izražavanja već je, zajedno s tijelom, dispozitiv koji autorima omogućuje da misle vizualno – da misle kameru (dakle o kameri), i kroz kameru. Komparativna analiza filmova Scusa Signorina i Adjungierte Dislokationen poslužiti će kao uvod u nekoliko istraživačkih cjelina koje povezuju ovo dvoje autora, a koje (1) se kreću oko odnosa bioloških i mehaničkih elemenata u konstrukciji filmske stvarnosti, vremena i prostora; (2) postuliraju kategoriju proširenog i mašinskog filma kao alata-metode za razmišljanje; (3) promišljaju pojedine aspekte austrijskog i jugoslavenskog eksperimentalnog filma kao važnih povijesnih (neo)avangardnih procesa. (Petra Belc Krnjaić).
