“Ništa ne stvara takav osjećaj beskrajnosti kao glupost.”, riječi su koje nas uvode u svijet von Horváthovih “Bečkih šuma”, dajući nam naslutiti koju to ljudsku osobinu pisac ponajprije otkriva u temeljima Zla. Njegov onodobni Beč klaustrofobična je, histerična sredina, gdje su zatvorenost, uskogrudnost i beskrupuloznost skrivene iza prpošnih Straussovih valcera plodno tlo za rast fašizma, s teatralnošću koju austro-ugarski pisac potencira do groteske. Zato je ovaj komad ispod svoje melodramatike nabijen političnošću, vrlo suvremenom u dijagnozi i angažiranom u stavu. Pišući o von Horváthovoj dramatici, Darko Gašparović zaključuje kako je ona “postala začuđujuće aktualnim i lucidnim dokumentom naše zbilje u globalnim, svjetskim okvirima”, pri čemu su su “Priče iz Bečke šume”, taj pučki komad u tri dijela, vjerojatni vrhunac jednog izuzetnog i naprasno prekinutog opusa. U režiji Igora Vuka Torbice, kojeg zagrebačka publike poznaje preko sjajnog “Hinkemanna”, ali i začudno duhovitog beogradskog “Razbijenog krčaga”, pred nama je naslov s potencijalom moćne ansambl-predstave, zagledane u ono što se skriva iza fasade jednog uljuljanog i samodopadnog, a zapravo u sebe nesigurnog i na mržnju spremnog društva. Društva što zlokobno klikče: “Pazi što ti kažem; opet će biti rata! I mora ga biti! Uvijek će biti rata! / To da. Ali to bi bio kraj naše kulture. / Kultura ili ne… rat je prirodni zakon!”

http://www.gavella.hr/predstave/aktualne_predstave/price_iz_becke_sume